Communicating and playing

Abstract

The article focuses on the Lithuanian postmodernist band Antis, and their musical and political contribution to the Lithuanian independence movement in the late 1980s (the so-called »Singing Revolution «). The analysis will include both aesthetic and sociological aspects. In the first case, there will be a focus on the songwriting processes (lyrics and music) and on production and performance aspects. In the second case, the article will share some socio-cultural insights into the activities of the band, all against the background of the phenomenon of the Singing Revolution. In the concluding section, some remarks will be also offered on the way the Singing Revolution is contextualized and handled at the level of both international and Lithuanian social and cultural policies, with particular reference to the factors which have contributed to its being a little known phenomenon internationally and a not-too-well valorized heritage nationally.

U ovom se članku proučava glazbena i politička djelatnost litvanskog postmodernog rock sastava Antis u kontekstu tzv. ‘Pjevajuće revolucije’, društvenog fenomena koji se dogodio u baltičkim državama tijekom posljednjih godina sovjetske okupacije. Tema se razmatra iz dvije perspektive koje se organski stapaju. Prva je perspektiva estetička (s težištem na strategije pisanja pjesama, kako njihovih tekstova tako i glazbe), uglavnom u okvirima metodologijâ analitičke muzikologije i semiotičko-komunikacijskih istraživanja. Druga perspektiva više se bavi društveno-kulturnim razmatranjima s antisovjetskim protestom Antisa kao središnjom temom kako se očitovala na njihova prva tri albuma objavljena između 1987. i 1989., ali i u načinu kako je ‘Pjevajuća revolucija’ (kao politički fenomen koji je uključivao nekoliko litvanskih glazbenika) kontekstualizirana i kako se njome bavilo na razini međunarodnih i litvanskih društvenih i kulturnih politika. U tom pogledu neosporna je apsolutna relevantnost ‘Pjevajuće revolucije’ za litvanski pokret za neovisnost, a ta relevantnost postaje i utoliko veća kad se pomisli na to da su, za razliku od drugih baltičkih država, nekoliko litvanskih intelektualaca i tvoraca javnog mnijenja bili ustvari glazbenici ili muzikolozi. Pa ipak, ‘Pjevajuća revolucija’, osobito njezini glazbeni događaji i protagonisti, čini se da je sve u svemu malo poznat fenomen izvan baltičkih granica, a da litvanske akademske i vladine institucije nisu uložile veći napor u njezinu analiziranju ili međunarodnom promicanju. U pokušaju da identificira neke od razloga za ovu njezinu relativno skromnu popularnost, ovaj se članak usredotočuje na tri glavna čimbenika: anglofonocentrizam istraživanja u popularnoj glazbi (anglo-američki repertoari dominiraju u znanstvenim kontekstima, ostavljajući vrlo važne fenomene poput ‘Pjevajuće revolucije’ u malenim i obično lokalnim nišama); znanstvenu sklonost da repertoare glazbenih protesta identificira samo na ljevičarskoj strani političkog spektra (dok, naravno, kao antisovjetski pokret ‘Pjevajuća revolucija’ je često podržavala konzervativnije vrijednosti, i u tome Antis sigurno nije bio iznimka); i napokon uistinu već spomenuti manjak pozornosti od strane litvanskih institucija u posvećivanju odgovarajuće pažnje nečemu što je sasvim sigurno i jasno odlučujući trenutak u suvremenoj nacionalnoj povijesti.